Uglavnom.
NAJDUŽE KRATKE PRIČE IKAD IGDJE.
Widgeti
Social Links
Pretraži
Carstvo posveta i zanemarenih životinja
Uglavnom. Ovaj post odučio sam posvetiti zanemarenim i ugnjetavanim životinjama. I to ne onim klasičnim, našminkanim, krvavim, oderanim i ugroženim kakve smo navikli viđati na društvenim mrežama i televiziji. Te životinje dobivaju dovoljno publiciteta, a i čitao sam neki dan da će dobiti 200 milijuna dolara u nasljedstvo od tvorca Simpsona koji umire od raka jetre. Sasvim dovoljno da osigura finu egzistenciju jednom polarnom medvjedu ili našminkanom majmunu, ako smijem primijetiti. Ali ne, ovaj post nije o njima. Ovim postom želim vam ukazati na one druge životinje koje su zanemarene i o čijim osjećajima nitko ne razmišlja. Ovaj post posvećujem i nekolicini prijatelja koji su bili tamo one večeri prije par godina uz čašu vina i finu klopu kada je ova tema prvi puta izašla na površinu. Znat će oni.
Dakle, o kojim životinjama je riječ?
Posvećujem ovaj post svim morskim psima kojima je na crtežima nacrtana samo peraja. Zamislite da vam svaki puta nacrtaju samo nos ili sise. Jako depresivno ako niste Julia Roberts ili Pamela Anderson, nije li? Niste skopčali da Julia Roberts ima velik nos? Google Images – majka.
Ovaj post posvećujem i svim pravim miševima koji su u razgovorima zamijenjeni za one kompjuterske. Tužno je to kada tehnologija prevlada. Ovaj post posvećujem svim lisicama koje su ikada bile povezane s onim policijskim. Lisica je previše elegantna, fina i domišljata životinja da bi se iz bilo kojega razloga povezivala sa policijskim službenicima. Ovaj post posvećujem svim ribama koje su uslijed nečije govorancije morale biti na suhom kao i svim volovima koji su dobili batine u kupusu. Nemojmo zaboraviti ni sve one svrake koje lijepo pišu i sve magarce koji su se osjećali povrijeđeno dok su naši starci gledali u naše bilježnice i sa zgražanjem pitali: “Kakve su ti to magareće uši?”.
Posvećujem ovaj post i svim patkama koje su spominjali u negativnom kontekstu radi neodgovornih i zlobnih novinara. Ovaj post misli i na sve konje, svinje, kuje i krave koje su se našle uvrijeđene usporedbom s nekim ljudskim jedinkama. Posvećujem ovaj post svim onim pticama koje su ikada bile nacrtane poput broja 3. Nitko nije zaslužio da zauvijek bude samo broj na papiru.
Na kraju, ovaj post posvećen je svima onima koji su ikada bili zaboravljeni, zamijenjeni za nešto drugo, krivo interpretirani, etiketirani, čiji su postupci generalizirani i koji su nepravedno zauvijek stavljeni u neke ladice na osnovu izgleda, tjelesnih osobina, uvjerenja, opredijeljena ili bilo kakve druge sitnice.
Ovaj post nije posvećen mom psu jer je njegov pasji život čista idila.
Gdje je mali Kapitalizam podbacio?
Uglavnom. Kako ja na to gledam kapitalizam nije podbacio kod visokorizičnih kredita, ekonomske krize, rasta postotka nezaposlenosti, gladi u svijetu, efekta staklenika, zavjera, teorija zavjera, plastične kirurgije, korumpiranih političara i talent-reality show-ova. Kada malo razmislim, nije kapitalizam kriv ni za Herbalife i ostale piramidalne sustave, a ni činjenicu da su Paolo Coelho i ostali šatro-filozofski-self-help junaci uspjeli zgrnuti milijune modificirajući redoslijed riječi u jednoj rečenici ponavljajući je na 350 strana neke knjige. Nije njegova krivica što se na takve stvari troši papir kao i na ono što danas nazivamo “novine”. Dapače, kapitalizam je dosta dobro iskoristio internet i tehnologiju kako bi sve to smeće (pa tako i ovo koje čitate) prestalo rezati naša stabla tako da nam savjest bude na miru. Siguran sam da ni kapitalizam ne zna zašto je Ante Gotovac poznata medijska ličnost, tko su svi oni “poduzetnici” koji gostuju po talk show-ovima i zašto itko filmove Setha Rogena smatra duhovitim.
Jasno, tvrditi da mali kapitalizam nije apsolutno kriv za ništa od toga je malo nategnuto. Društvo je tu glavni negativac, a društvo je rob ekonomskog sistema u kojem se nalazi pa je te neke nijanse krivnje teško izdefinirati. Definiranje meni nije bilo nikada jača strana, moram razmišljati, a boli me mozak kad to radim pa ću to preskočiti i baciti se odmah na ono u što sam siguran.
Postavimo to ovako, da sam ja učitelj i da je mali Kapitalizam bio moj učenik zašto bi ja njega poslao na popravni?
Generacija sam homo-sapiensa koja upali laptop prije nego se ustane iz kreveta, a smartphone spoji na net prije nego otvori oči, čisto da čuje onaj prepoznatljivi Messengerov rafal “tin-tonova” i još se pet minuta ušuška pod deku uz osjećaj da je netko kroz noć mislio na njega. Hranu naručujem telefonski, tu i tamo nešto skuham kada mi se da otići do trgovine, a to mi se uglavnom ne da kao i nedajbože oprati suđe za sobom. Dobro mi je i uz uvjet da se ne moram micati mogao bi tako dok se ne pretvorim u 200 – kilaškog truta.
S druge strane, imam 26 godina i počeo sam si sam zarađivati, a živim u ekonomskom sistemu koji bi mi trebao omogućiti da svoju teško stečenu imovinu spiskam na neku kvalitetnu pizdariju. Ali ne. Kapitalizam o tome nije razmišljao već je pokrenuo 500 tisuća startupova koji rade aplikacije za mjerenje dnevno napravljenih koraka i manipulaciju fotografijama. Nije razmišljao o meni, ne voli me, a taman mi je kod ruskih torrenta filmova koji još nisu izašli ni u kinu postao simpatičan. Čak me i boli briga što me Google prati sve dok će mi to omogućiti da lakše nađem proizvod koji želim ili će ga netko proizvesti. Sve bi mu mogao oprostiti, ali to ne. Kapitalizam bi trebao razmišljati o svakom potrošaču ili u najmanju ruku nekom krkanu koji bi tog potrošača mogao opelješiti, a to sustavno ne radi ili je jako spor u tome. E sad, što je potrebno kako bi ja oprostio kapitalizmu, obnovio našu dugogodišnju vezu i pustio ga da ipak prođe razred na popravnom? Nisam zahtjevan.
Ljubav između mene i malog Kapitalizma je krenula sa Super Nintendom, a završila jedne nedjelje kada sam se trebao ustati iz kreveta pišati. Koliko puta vam se to dogodilo? Budili se mamurni, pijani, trijezni, popodne, ujutro, usred noći, sa ženom, muškarcem, labradorom, na klupici ili u krevetu najgora stvar koja se može dogoditi jest da vam se u tom trenutku i piša. “Dići ili ne dići se, pišanje je sad.” – rekao bi dida Jure. Budimo realni, znanstveno je dokazano da se nitko nikada nije digao iz kreveta u prvom trenutku kada mu se pripišalo, već sustavno pokušavamo nastaviti spavati u nadi da će tekućina iz mjehura valjda negdje ispariti ako se dovoljno koncentriramo. Neće. To znam ja, to znate vi. Dobro se sjećate tog trenutka kada ste zadnji put nakon sat vremena prevrtanja po krevetu potpisali kapitulaciju, ustali se iz kreveta u grčevima i, ako ste muško, zapišali sustavno cijeli wc bez da je ijedna kapljica dotakla unutrašnjost školjke.
Negdje sam čitao da su plemići su u 17. i 18. stoljeću pored kreveta držali posude za mokrenje no one danas sa svim ovim modernim higijenskim standardima koje smo si nametnuli ne bi prošle. Uostalom, mislim da bi mi bilo teže zaspati s pomisli da mi je negdje blizu posuda puna moje mokraće nego s najgorim pripišavanjem u povijesti. Kateter ne dolazi u obzir, iz praktičnih razloga.
Predlažem neki sustav cijevi ili automat, koji bi omogućio direktno uriniranje iz kreveta uz obvezu da ispunjava sljedeća tri uvjeta:
- Treba zahtijevati minimalni napor od mene. Ustajanje ne dolazi u obzir, a čišćenje dolazi u obzir jednom mjesečno.
- Treba neutralizirati neugodne mirise koje potencijalno nastaju i biti higijenski prihvatljiv.
- Nema skladištenja mokraće u istoj sobi u kojoj se spava. U biti, nema skladištenja mokraće.
Optional: Ako može biti prenosiv i/ili koristiti mokraću za proizvodnju toplinske energije to bi mu bio ogroman plus, recikliranje svega je sada moderno, a da ne pričamo o benefitima koje bi imali da proizvod podržava i Greenpeace.
To je sve što ja tražim od kapitalizma. Još da mi kava bude uvijek topla, a pivo hladno, pokoje fino jelo, povremeno putovanje, knjiga, neki dobar soundtrack, da je zdravlja i da je baba negdje zaboravila još koju bocu didine zadnje rakije. Tražim li previše?
Dr. Žićbo u gostima: International journal of Crcanology
Uglavnom. Prvi u nizu članaka dr.sc. Žićboa vezanih uz krkanologiju i srodne znanosti.
—–
Višegodišnje istraživanje koje se bavi otkrivanjem podrijetla krkana napokon je objavljeno u International journal of Crcanology, najjačem svjetskom časopisu o krkanima, na oduševljenje cijele znanstvene zajednice. To je trenutno najopsežnije istraživanje o krkanima ikad provedeno čiji su uzorci DNA prikupljeni od preko 5000 raznih vrsta i podvrsta krkana bilo muškaraca ili žena diljem Balkana. Nažalost, eksperiment nije dao željene rezultate.
Dr. sc. Ivo K. sa sveučilišta u Subotici rekao je: “Sistematika funkcioniranja krkana je dosta kompleksna. Nismo uspjeli jednoznačno utvrditi njihovo podrijetlo, ali do nekih rezultata smo ipak došli. Na primjer, žene imaju prikrivene znakove krkanluka, ali ga redovito prenose na potomke te potomci tih žena imaju 75% šansi da budu krkani.”
Zatim nadodaje: “Kod muškaraca je situacija malo jasnija. Potkošulja i tribal su najkarakterističniji znaci krkana i oko toga nema dvojbe. S druge strane, dokazano je da glasanje “ZA” nije povezano s krkanlukom direktno nego s mentalnom potkapacitiranosti, što je čest slučaj kod krkana pa je jasno kako je došlo do zabune.”
O trenutno gorućem pitanju i novom fenomenu, metroseksualnim krkanima, rekao je: “Najnovija genetska istraživanja upućuju da su današnji krkani koji briju dlake na tijelu potpuno novi rod koji se razvio prije 15-ak godina negdje oko Celja u Sloveniji iz Krkana Đikana, ali kako bi jednoznačno zaključili vrstu treba nam još uzoraka samog Krkana Đikana koji zbog globalnog zasićenja guzicama i sisama u svim medijima izumiru te ih je sve teže naći.”
S vidnim uzbuđenjem dodao je: “Ovo ljeto planiramo ekspediciju u Dalmatinsku zagoru pa se nadamo riješiti taj problem do konca godine.”
Na pitanje kako vidi budućnost krkanologije dr. Ivo jednostavno odgovara: “U dupe.”
Rakije, češnjaka, đumbira i pisanja
Uglavnom. Prošli tjedan sam bio bolestan. Red temperature, red halucinacija, red ležanja u krevetu, red prisilnog šopanja voćem, red kukanja i tako u krug, u nedogled. Kao i svaki pravi alfa-mužjak za bolesti se pretvorim u mimozicu, s tim da ja nisam alfa mužjak i da je mimozica moje standardno agregatno stanje. Hvala Bogu, evoluciji ili genetici pa nisam nešto boležljiv inače bi se valjda udavio od kukanja.
Kukam jer me sve boli. Kukam jer moram ležati. Kukam jer se moram dizati. Kukam jer jednom u godinu dana sebe moram natjerati da jedem voće i pijem čaj, a ja voće i čaj istinski mrzim. Jedno je gnjecavo, a s druge strane me mozak boli od koncepta “bilja skuhanog u vodi”. Dali su mi zamjetiti nedavno da je i kava (koju obožavam) isto to, ali kao pravi i odgovorni hejter pokušavam tu informaciju izolirati. Pokušavam potisnuti iz malog mozga i to da mi se čaj počeo istinski sviđati. Pričaj mi o besmislu.
Ima bolest i svojih pozitivnih strana. Rakija, češnjak i đumbir. Rakija, vječni didin lijek za sve od stidnih ušiju do kraljveg ludila, fora je prvih 5 minuta dok i dalje živiš u uvjerenju da će pomoći i spaliti sve što je trulo u tvom organizmu. Nažalost, jednom kada rakiju bolestan popiješ, shvatiš da ona ne bira što će spaliti, a što ne, pogotovo ne ona kojoj je neki drugi dida, poput tvog nekada, mjerio postotak alkohola “odokativno”. Nakon tih 5 minuta vratiš se na miru kukanju jer dida nisi iznevjerio, ali si zato sada polu-pijan i naravno – pametniji. Češnjak je s druge strane jedna od stvari radi kojih se stvarno isplati biti bolestan. Moderni “homo sapiens” si jednostavno ne može priuštiti da se toliko dana za redom u toliko navrata natuče češnjaka/luka, a da ne snosi neke posljedice u svom društvenom životu. “Big up” za sve male viruse koji nam jednom u godinu dana omogućavaju ovu gozbu. Đumbir je pak biljka koja trenutno kod mene nominirana za “Hit godine”. Na stranu činjenica da u sebi ima riječ “beer”,u koje god piće ga staviš ono dobije smisao i novu dimenziju. Čak i čaj.
Kako god, sve ovo da dođemo do zaključka. Dugo sam pauzirao od pisanja. Rekao bih da sam imao pametnijeg posla, da me život nije mazio i da sam cijelo vrijeme bio zauzet. To bi bila notorna laž.
Dida Jure je uvijek govorio: “Svaki dan ima svoj razlog za rakiju. Svaka rakija svoj razlog za sljedeću.”. Dolazi zima, a sa zimom se gomilaju i razlozi za rakije, bili oni medicinske, psihološke prirode ili čisto vezani uz toplinsku zaštitu. Dobro je poznato i da razlozi za rakije rastu eksponencijalno s razlozima za pisanje, a tko smo mi da se protiv toga borimo?
Indirekt i kolateralni efekti
Uglavnom. Budim se ja tako znojem zalijepljen za maminu najdražu, bijelu, kožnu fotelju. Mislim, nije joj najdraža ,ali čim ja nešto slučajno polomim ili riskiram da na neki način oštetim ili uprljam, to joj iznenada postane najdraža stvar koja je ikada postojala u svemiru. Prije mjesec dana sam tako polomio vazu koja je se skrivala iza prozorske zavjese već godinama -naravno da joj je bila najdraža. Kako god, mamurluk cijeli proces odljepljivanja dodatno otežava, a ni onaj osjećaj da u glavi imaš malog majmuna koji se igra s gongom ne pomaže. Sve u svemu divim se nekako sam sebi, dugo se nisam osjećao ovako dobro nakon dva dana bančenja. Psihofizičko stanje – cvjetić.
Doduše, dugo nisam ni bio sretniji. Nekako je sve dobilo smisao. Dobro, ne sve, ali je dobilo neku novu, finiju perspektivu. Dida Jure uvijek je govorio: “Koliko para toliko muzike”. Ovaj vikend sam prvi puta uspio didi dokazati da je u krivu. Ne ja sam, već cijela jedna horda, kako bi nas dida nazivao, “diverzanata” i “jebivjetara”.
Prije točno godinu dana pridružio sam se grupi ljudi koja je pokušavala nešto pokrenuti u gradu u kojem živim. Dosta mi je nekako bilo te rezigniranosti i bjesomučnog “balkanskog” prigovaranja alla “ovdje se ništa ne događa”. Ekipa je iz čistog entuzijazma pro bono organizirala neke dobrotvorene evente i to mi je bilo dovoljno uvjerljivo da se “ubacim u vlak”.
Preživjeli smo tako dva eventa. Puno rada. Puno druženja. Puno zabave.
Treći koji je bio u planu bio je festival glazbe i umjetnosti koji je meni, na prvi mah, bio totalno suluda ideja. Nije to bio ni bilo kakav festival već festival koji bi u teoriji trebao okupiti najperspektivnije indipendendent umjetnike iz regije, Indirekt. Kao svaki prosječni hrvat i balkanac, prvo pitanje koje sam si postavio bilo je “Koliko tih bendova i umjetnika uopće može biti da se tu nešto kvalitetno sklepa?” nakon kojega je slijedilo “U Umagu?!”. No, to je bio preveliki izazov da bi i pomislio da u tome ne sudjelujem.
Par mjeseci svakodnevno su od “vođe”( kako ga zovemo od milja) naše družine stizali deseci potencijalnih bendova za preslušavanje, većinu sam preslušao, neke nisam, u neke sam se odmah zaljubio, a neki su mi ostali nedorečeni.
Pet dana prije festivala gledam u taj line-up i umjetnike koji nam dolaze i s obzirom na financiranje koje smo dobili divim se ljudima oko sebe kako smo ovako nešto uspjeli složiti. Slušam te bendove opet, gledam te crteže i nije mi jasno. Malo me hvata i panika. Što ako i imamo kvalitetan line up? To u Hrvatskoj ništa ne znači. Ni u Umagu. Kvalitetna glazba tu nikada nije ništa pretjerano značila. Lokalima je isplativije platiti nekog krkana koji će cijelu večer pjevati 4 iste pjesme od Azre i dvije od Zabranjenog ili puštati Pit Bulla nego pozvati bend sa autorskim stvarima. Autorske stvari ne prodaju pivo.
I onda je došao i taj vikend. Vikend iz snova u kojem se sve nekako posložilo i došlo na svoje mjesto. Uspjeli smo u svojem naumu, ljudi su došli i stvarno slušali glazbu. S druge strane, nevjerovatno je koliko jedna ovako mala zemlja ima kvalitetnih umjetnika i koliko je u stanju iste podcijeniti. Nisam neki glazbeni ni umjetnički kritičar, ali dobar bend znam prepoznati i čvrsto tvrdim da bi većina ovih ljudi na nekom drugom, boljem mjestu mogla makar živjeti dobro od ovoga što rade. Kod nas to, nažalost, nije moguće, čast izuzetcima. Divno je bilo vidjeti svu tu ljubav, pozitivnu i kreativnu energiju koja kao da se mogla udahnuti pa je tako sve uspjela zaraziti i opiti. Čak ni krkan-đikan, koji je kao pravi stručnjak komentirao jedan od bendova sa “Š’a je ovo jebenti, ni jedna od ovih pjesama nije poznata?!” , a ni baba koja je slikarima zajedljivo prigovorila da su zid prvo mogli okrećit ” ‘ko ljudi”, nisu uspjeli uništiti ovu idilu. Glazbenici su se družili, svirali, izmjenjivali ideje i kontakte te dogovarali suradnje. Slikari i street artisti su dva dana po suncu mukotrpno “peglali” zidove, pumpe i ostale stvari. Teško je bilo vjerovati kako je dvjestotinjak ljudi tih 3 dana disalo kao jedno.
Kao što rekoh, Dida Jure je uvijek govorio: “Koliko para toliko muzike”. Prije dva vikenda sam prvi puta uspio didi dokazati da je u krivu. Ne ja sam, već cijela jedna horda, kako bi nas dida nazivao, “diverzanata” i “jebivjetara”. Dokazali smo kako bez puno “para” može biti puno kvalitetne “muzike”. Dokazali smo da u ovoj zemlji ima ljudi koji žele mijenjati stvari i koji vrijede. Što je najbitnije dokazali smo da je umjetnost bitnija od novca.
Kao što je naš Stipan mrtvom galebu s ceste vratio srce i život, tako je i taj vikend u meni vratio neku nadu, sreću i žar. Ne vjerujem u Boga, ali ako postoji siguran sam da su dobrota i umjetnost jedine stvari koje još mogu spasiti naše smrtne duše. Tim logičkim slijedom, svi sudionici ovogodišnjeg Indirekta na korak su bliže iskupljenju.
Todos Somos Luis Suarez
Uglavnom. Dida Jure bi danas bio ponosan na mene. Od svih inicijativa kojima sam se u doba interneta mogao pridružiti ja sam se odlučio sudjelovati u onoj koja brani čovjeka koji tu i tamo zamijeni svoga protivnika, u igri zvanoj nogmet, za komad najbolje janjetine iz “Torcide” u Vrpolju.
Dida Jure je volio te “odmetnike”, volim ih i ja. Volio je te reprezentacije koje dobiju kantu od Zimbabwea jer su bahati, a onda Švabe pošalju doma iz dvije kontre, volim ih i ja. Volio je te države za koje dobar dio svijeta misli da su regija u Argentini, volim ih i ja. No, dida Jure najviše je volio te revolucinarne “zaboli nas za ostatak svjeta” nacije i predsjednike poput José Mujice.
Nije da nemam pametnijeg posla, ali pošto je Hrvatska nogometna reprezentacija ispala, a dida Jure bi za Urugvaj navijao nema mi druge nego odvrnuti do kraja:
“Soy celeste….Sooooooooy celeeeeesteeee….Celeste sooooy yoooooooooo!”
Mudrosti dida Jure: Cadillac i nogomet
Uglavnom. Dida Jure imao je nešto sado-mazohističkog u sebi. Obožavao je nogomet, ali nije mu bilo većeg zadovoljstva nego kada momčad za koju navija izgubi. Onda je mirne duše mogao sasuti drvlje i kamenje po igračima, treneru, savezu i naravno, političarima. Ovi zadnji, doduše, nisu imali veze s nogometom, ali on je smatrao da njih nikada nije lijepo zaboraviti u takvim prigodama i počastit ih sa par uvreda.
Gledam, čitam i slušam gospodu koja komentira sinoćnju utakmicu, a u glavi mi se vrti samo jedna fraza koju bi dida u ovim prilikama neprestano ponavljao…
Nema komentara:
Objavi komentar